Engleski valcer

Engleski valcer je svoje ime dobio prema zemlji porijekla. Plesali su ga već na svjetskom prvenstvu 1922. godine, ali samo ime koristi se tek od 1929. godine.

Ples se počeo formirati od bostona i slowfoxa. Prije je bio dosta progresivan ples - zvali su ga "dance of passing feet" , ali tokom vremena, zbog povećanog broja okreta na kraju takta počeo se koristiti priključak stopala. Struktura je dobila dijagonalni karakter, jer su se cijeli okreti činili prekompliciranim, i prilikom desnih i lijevih okreta napravljeno je samo 3/4 okreta. Ovu novu plesnu formu izradili su engleski učitelji plesa, kojeg je priznao i Imperial Society 1927. godine. Engleski valcer - koji se pleše na laganu, sentimentalnu muziku - zbog ritmičkih pokreta, postao je najharmoničnijim plesom u grupi standardnih plesova. Plesni karakter pokazuje se u sporim i ujednačenim njihanjima, prostorno progresivnim okretima, koji vladaju na plesnim podijima bez ikakvog loma u tijelu.

Argentinski tango / Tango

Jedan od najupečatljivijih plesova uopće. Nastao je u Latinskoj Americi, preciznije u argentinskoj prijestolnici Buenos Airesu gdje su ga prvi počeli plesati osamljeni argentinski stočari (gauchos) u potrazi za zabavom u ugodnom ženskom društvu. Svake večeri, nakon napornog radnog dana, oni bi odlazili u krcate gradske noćne klubove kako bi molili lokalne djevojke za ples.

Budući da su se gaučosi rijetko tuširali djevojke su morale katkad zabacivati glavu unazad kako bi izbjegle neugodne tjelesne mirise koji su dolazili od njihovih partnera. Djevojke su uvijek držale svoju desnu ruku nisko na muškarčevu lijevom boku, blizu njegova džepa, tražeći tako novčanu naknadu za svoj trud.

Kako je plesni podij gotovo uvijek bio vrlo skučen i ispunjen stolovima muškarci su morali plesati cik-cak između i oko njih.

Početkom 20. stoljeća tango se poput romantične epidemije proširio gotovo cijelom Europom na krilima scene iz nijemog filma ''Četiri jahača apokalipse'' u kojem je glavnu ulogu odigrao poznati filmski zavodnik Rudolph Valentino.

Zlatno doba argentinskog tanga otpočelo je 40-ih godina 20.stoljeća u bordelima Buenos Airesa, a kulminiralo je već ranih pedesetih u elegantnim salonima Pariza i ostalih prijestolnica zapadnog dijela Europe.
Smatran plesom stvorenim za plesače, argentinski tango i njegovi jedinstveni ritmovi nude izvrsnu priliku za trening preciznosti izvođenja plesa na glazbu i rada stopalima, a predstavljaju izvrsnu osnovu za kasnije učenje bilo kojeg drugog plesa.

Nedavno je argentinski tango ponovno postao popularan, umnogome zahvaljujući američkom glumcu Al Pacinu i impresivnoj izvedbi tanga koju je njegov slijepi lik otplesao u hit-filmu ''Miris žene''.
Argentinski tango je intenzivno intiman ples budući da plesači često plešu obraz uz obraz, ispreplićući svoje noge u veoma zamršenim pokretima koji izvedbi daju posebnu draž i senzualnost.

Argentinskom tangu je u Europi oduzet dio dramatičnosti i emotivnog intenziteta, doživio je preobrazbu te postao i standardizirani društveni ples koji se pleše u klasičnom držanju i koji također nazivamo tangom, ali bez pridjeva argentinski.

Iako tango svoje korijene vuče iz Argentine on se ipak ne smatra latinsko-američkim već standardnim plesom budući da u sebi ne sadrži karakterističan kubanski pokret (cuban motion) koji imaju svi ostali latino plesovi.

Bečki valcer

Valcer je kao narodni ples nastao u Tirolu, alpskom dijelu Austrije, prije otprilike 400 godina. Plesove znane pod kolektivnim imenom weller (kružni plesovi) plesali su austrijski i bavarski seljaci i seljanke još i ranije od toga. Izvodili su ih u paru čvrsto priljubljeni jedno uz drugo vrteći se bez prekida ukrug na jednom mjestu.

Nedugo potom, u drugoj polovini 18. stoljeća, valcer je napustio ruralni ambijent i počeo se plesati i u velikim i raskošnim plesnim dvoranama Beča, prijestolnice tadašnje Habsburške monarhije.
Skakanje i lupanje nogama karakteristično za seoske izvedbe valcera pritom je transformirano u elegantno klizno kretanje ulaštenim drvenim parketima.

Do kraja 18. stoljeća ovaj stari seljački ples tročetvrtinskog ritma u potpunosti je prihvaćen od strane visokog društva i to je valceru osiguralo budućnost.

Unatoč popularnosti koju je uživao, valcer nije bio pošteđen čestih kritika od strane ''čuvara morala'' koji su smatrali da su bliski kontakt tijelima i brzi okreti neprimjereni ambijentu bečkog ili bilo kojeg drugog dvora. Starije generacije na kraljevskim dvorovima širom Europe nastavile su negodovati sve dok ih vrijeme nije pregazilo.

Glazba na koju se pleše valcer uvijek je iznimno elegantna i prikriveno strastvena. Među neke od najpoznatijih skladatelja ovih fascinantnih melodija ubrajaju se Johann Strauss mlađi, Franz Schubert, Frederic Chopin, Pjotr Ilič Čajkovski, Jan Sibelius i Maurice Ravel.

Rijetki znaju kako je engleska kraljica Viktorija, vladarica sa najduljim stažem na tronu britanskog imperija, bila vrsna plesačica i posebno voljela plesati upravo valcer.

Danas je ovaj bezvremenski ples poznat u dvije varijante – originalnoj i bržoj koja je poznata pod nazivom bečki valcer i novijoj, ponešto usporenoj, koja je dobila ime engleski valcer.

Slowfox

Slowfox tj. lagani fokstrot je stvorio američki umjetnik Harry Fox u ljeto 1914. U svojim plesnim točkama za publiku izvodio je kaskajuće korake na ragtime glazbu koja je u to doba bila vrlo popularna. Upravo zbog tih karakterističnih koraka publika je njegovu plesu dala ime ''Fox's Trot'' (Foxov kas).

Plesna svjetska elita je ubrzo bila potpuno zaokupljena time da nauči taj novi, neobični stil kretanja. Tih godina londonskim plesnim podijima superiorno je vladao američko-engleski plesni par G.K. Anderson – Josephine Bradley koji je svojom dominacijom i stilom odredio fokstrot onakvim kakav je uglavnom i danas.

Fokstrot je svojim značajem zasigurno jedno od najvećih otkrića na polju društvenog i sportskog plesa. Kombinacija brzih i sporih koraka dozvoljava više fleksibilnosti i pridonosi uvećanju plesnog užitka koju stare kombinacije od jednog ili dva koraka nisu dopuštale.

U ovom plesu postoji više mogućih varijacija nego u bilo kojem drugom plesu i upravo zbog toga je fokstrot jedan od najtežih plesova kako početnicima, tako i naprednim plesačima.

Quickstep

Premda glazba na koju se pleše quickstep zvuči kao brzi fokstrot ovaj je ples svojim karakterom ustvari više neka mješavina valcera i charlestona!

Ovaj ples sadrži i lepršave pokrete stopalima karakteristične za charleston i ostavlja dojam laganog lebdenja para kroz prostor tipičnog za valcer.

Quickstep i fokstrot se podučavaju zajedno na našim tečajevima zbog sličnosti glazbe na koju se plešu i zbog toga što mnogi plesači na rekreativnom nivou plešu quickstep kao brzi fokstrot. Oba plesa istovremeno su i natjecateljski standardni sportski plesovi.

 


Samba

Nije li istina da već na prvi spomen riječi ''samba'' pomislite na šarenilo karnevalske povorke u čudesnom Rio de Janeiru?

Samba je uistinu najpoznatiji brazilski ritam i ples nastao kao proizvod miješanja raznih ritmova afričkih robova prisilno dovedenih u Brazil, autohtonih ritmova brazilskih domorodaca i ritmova koje su njegovali portugalski kolonijalisti. U Brazilu su poznati mnogi načini plesa na ritam sambe; elegantniji oblik prikladniji zatvorenim društvenim događajima, ali i divlji, ničim sputan, oblik etno plesa koji se obično povezuje s nebrojenim karnevalima koji se svake godine redovito organiziraju diljem Brazila. Riječ ''samba'' dolazi od angolanske riječi ''sembe'' koja je označavala ritam koji se rabio pri religioznim animističkim ritualima uobičajenima za cijelu pretkolonijalnu supsaharsku Afriku. Samba je s vremenom evoluirala i razvila se kao zasebni plesni oblik početkom 20. stoljeća u Rio de Janeiru pod utjecajem crnih imigranata koji su u Rio došli trbuhom za kruhom iz najautentičnije brazilske provincije Bahia.

Nitko ne može sa sigurnošću znati tko je prvi stvorio sambu, ali je vrlo vjerojatno da su pokretači ovog žanra bili pojedinci okupljeni oko Tia Ciata, Pixinguinhe i João de Bahiana.

Godine 1917. Donga i Mauro Almeida objavljuju prvu skladbu s ritmom sambe pod nazivom "Pelo Telefone". Raniji pokušaji drugih pojedinaca bili su obilježeni kao samba, ali nisu imali ona karakteristična obilježja koje se prvi put pojavljuju u skladbi ove dvojice autora. Njihova uspješnica utjecala je na to da samba izađe iz crnačkih geta i postane dijelom mainstream kulture.

Ismael Silva i njegova skupina gangstera/skladatelja zaslužni su što je 1928. u Riju oformljena prva škola sambe pod imenom ''Deixa Falar''. Prilagodili su ovaj glazbeni žanr kako bi bolje odgovarao potrebama karnevalskih parada. Upravo u to vrijeme radio je kao novi izum postajao naširoko prisutan i utjecao na jačanje popularnosti sambe širom zemlje. Tih godina samba je postala službeni simbol Brazila.

Carmen Miranda je popularizirala sambu izvan Brazila kroz filmove u kojima je glumila te uvela brazilske ritmove u SAD i Europu. Budući da je samba doživjela proces metamorfoze koraci su tada postajali sve više stilizirani i standardizirani.
Glazbeni umjetnici poput sofisticiranih Dorivala Caymmija, Custódija Mesquite, Pedra Caetana, Assisa Valentea i Herivelta Martinsa te utjecaj snažne brazilske glazbene industrije poveli su sambu u jednom novom smjeru.
Legendarna skladba ''Aquarela do Brasil'' (''Brazilski akvarel'') Ary Barossa postala je prva neslužbena brazilska himna u inozemstvu. S vremenom samba se razvijala u raznim smjerovima - od nježnih zvukova samba-canção do popularnih karnevalskih skladbi koje su izvodili bubnjarski orkestri. Samba stil koji se popularizirao među bjelačkom srednjom klasom ostati će u povijesti glazbe zapamćen pod imenom bossa nova.
U velikim brazilskim urbanim sredinama otvarani su prvi popularni noćni klubovi (gafieiras) u kojima je razvijena osebujna sinkopirana varijanta sambe ritma poznata kao samba-choro ili gafieira samba.

Još u 30-im godinama 20. stoljeća nastala je i samba de breque - oblik koji je koristio pauze u glazbi i ispunjao ih ritmiziranim govorom koji bi se mogao usporediti s današnjim crnačkim rapom Sjeverne Amerike. U São Paulu i Bahiji samba je također neizbježno poprimila neke lokalne specifičnosti.

Šezdesete su bile zlatne godine sambe. Brazil je tada prolazio kroz dugotrajnu političku krizu, a ljevičarski nastrojeni glazbenici poput Aldira Blanca koji su izvodili bossa novu uspjeli su tih godina značajno popularizirati sambu.

Deset godina kasnije samba je ponovno odzvanjala s radio prijamnika. Modificirana primjesama disco glazbe i brazilskog rocka, samba je uskrsla 80-ih u predgrađima Rio de Janeira pod imenom pagode. Nova suvremenija samba prilagodila se vremenu i počela koristiti kolokvijalni govor i sleng približivši se time običnom brazilskom puku.

Ritam u sambi je uistinu osebujan i varira unutar svake pjesme što obogaćuje glazbu i pobuđuje zanimanje slušača. Često je nazivaju i ''južnoameričkim valcerom'' zbog akcije dizanja i spuštanja tijekom plesa koja je inače karakteristična za valcer.

Cha-Cha-Cha

Izvorno nastavši kao derivat mamba i rumbe, cha-cha-cha je bio hit u 50-im godinama prošlog stoljeća i vjerojatno je najpopularniji društveni latinsko-američki ples svih vremena.

Pojam cha-cha nastao je na Haitiju, označavajući dio zvona koji je proizvodio šum cha-cha kad ga se trljalo. Na ovom karipskom otoku stanovnici su ga držali kod kuće i koristili kao instrument. Neki također tvrde da je ples ime ustvari dobio da bi se opisali šuškavi zvukovi koji su nastajali trenjem stopala o pod dok se plesao mambo.

Ples se sastoji od tri brza koraka (trostrukog koraka) i dva sporija koraka na drugom i trećem udarcu.

U 40-im godinama prošlog stoljeća mambo je bio megapopularan u SAD-u, ali je bio i poprilično brz te zbog toga težak ples. Domišljati glazbenici odlučili su usporiti mambo i tako se rodio cha-cha-cha.

Godine 1951. kubanski violinist i skladatelj Enrique Jorrin prvi je uveo ritam cha-cha-cha na kubanske plesne podije, odakle se polako proširio cijelim svijetom.

Danas je ritam cha-cha-cha sveprisutan u svijetu i koristi se u raznim popularnim glazbenim žanrovima – od autentične latino glazbe pa sve do moderne pop glazbe.

Zarazni ritmovi i koraci cha-cha-cha čine izvrsnu osnovu za uvod u predivan svijet plesa.

Rumba

Pojam rumba zahvaća čitav spektar ritmova i plesnih stilova. Među tim stilovima ističu se son, danzon, guajira, guaracha i naningo.Rumba je nastala kombinacijom afričkih ritmova i španjolskih melodija.

Poznavanje rumbe je neophodan preduvjet za dobro plesanje latinsko-američkih plesova budući da pomaže izoštravanju izvođenja ritma i timinga te kontroli mišića.

Ples se poglavito razvio na Kubi iako su se donekle slični pokreti pojavili i na nekoliko drugih karipskih otoka. Na svakom od tih otoka značenje riječi rumba i stil njezina izvođenja se djelomice razlikuju. Upravo iz kubanske rumbe kasnije su se razvili mambo i cha-cha-cha.

Za rumbu je karakterističan staccato ritam i upotreba autohtonih kubanskih instrumenata poput maracasa, clavesa, marimbolasa i bubnjeva koji imaju zadaću dočarati energične pokrete plesača rumbe. Prava rumba je ples nabijen snažnom seksualnom energijom koji se izvodi vrlo brzo s prenaglašenim pokretima bokova. Muškarac je taj koji agresivno progoni ženu, a njezina je uloga da se zaštiti od njegovih seksualnih provokacija.

Prvi put popularizirana u Havani u posljednjem desetljeću 19. stoljeća, rumba je zbog svojeg seksom nabijenog karaktera često bila progonjena i zabranjivana jer su je vlasti doživljavale potencijalno opasnom. Tijekom godina prohibicije kabaretska rumba je pomalo postajala sve popularnija u društvenim krugovima. Američki turisti na Kubi su imali priliku gledati kratke kabaretske komade (sainetes) koji su često sadržavali i plesne elemente rumbe.

Son i danzón su mnogo sporije verzije rumbe za koje neki plesači kažu da su najsenzualniji latinsko-američki plesovi zbog sporih pokreta bokovima karakterističnih za njih.

Son montuno se pojavio kao slijedeći stupanj u razvoju rumbe uključivši u izvođenje rumba glazbe više truba i glasovir, a već do 40-ih godina 20. stoljeća rumba je postala respektabilan glazbeno-plesni žanr.
Lew Quinn i Joan Sawyer prvi su 1913. uveli rumbu u SAD. Interes za rumbu nije značajno porastao sve do 1929. kad je Xavier Cugat oformio svoj orkestar u latinsko-američkom stilu. On i njegov orkestar nastupali su širom zemlje i pojavili se i u nekim od prvih filmova koji su imali zvuk. Do kraja 30-ih godina osigurali su si renome najboljeg latino orkestra u čitavoj zemlji.

1935. američki glumac George Raft odigrao je ulogu nježnog plesača u filmu ''Rumba'', mjuziklu u kojem na kraju protagonist uspije osvojiti srce svoje voljene (Carol Lombard) kroz njihovu obostranu strast za plesom.
Sve do 1940. son cubano, sporija i rafiniranija verzija izvorne rumbe, bio je vrlo popularan ples među kubanskom srednjom klasom. Bogati Kubanci plesali su još sporiji danzón kojeg karakteriziraju vrlo mali koraci. Žene su izvodile vrlo zavodljive i suptilne pokrete bokovima naizmjence savijajući i izravnavajući svoja koljena.

Varijanta rumbe namijenjena za Big Band orkestre skoro je dvostruko brža od izvorne i bila je iznimno popularna u SAD-u 30-ih godina. Takva rumba ponekad se naziva i amerikaniziranim imenom rhumba.

U 90-im godinama francuski bend The Gypsy Kings prvi je uspješno spojio kubansku rumbu sa španjolskim flamenkom.

Paso Doble

Paso doble je živahan i teatralan španjolski ples, razvijen u Francuskoj. Njegovo ime prevedeno sa španjolskog doslovno znači ''dvostruki korak''.


Ples se bazira na konceptu borbe s bikom - uprizoruju se scene iz koride i koristi ista glazba koja prati teatralan ulazak matadora u arenu (paseo) i njegove pokrete prije nego što zada biku fatalni udarac (faena). Muškarac u plesu igra ulogu matadora, a žena glumi njegov plašt, a ponekad i samog bika.

Sve kulminira u trenutku kad muškarac ubija bika što čini paso doble jednim od najdramatičnijih plesova koje ćete ikad imati priliku vidjeti.
U ovom plesu muškarac je taj koji vodi glavnu riječ i fokus publike je uglavnom usmjeren na njega. On mora plesati ponosno, lagano savijen prema natrag, spuštenih ramena i visoko uzdignute glave. Njegovi pokreti su odlučni, a koraci koje izvodi sliče paradnom maršu. Za razliku od ostalih latinsko-američkih plesova u paso dobleu nije poželjno proizvoditi kretnje bokovima.

Paso doble je progresivni (pleše se kružno u plesnom smjeru) međunarodni latinsko-američki ples. Dijeli sličnosti s nekim standardnim plesovima - koraci unaprijed izvode se preko pete, okvir između partnera je širi i mora ga se konstantno držati takvim.
Glazba na koju se pleše paso doble izvedena je iz španjolske ciganske plesne melodije (España Cani) koja je razlomljena u više fraza na unaprijed strogo fiksiranim mjestima.

Paso doble je iznimno komplicirani ples u kojem mnogo ovisi od koreografije i zato se uglavnom pleše natjecateljski, a tek u rijetkim slučajevima kao društveni ples. Zbog svega navedenog potrebno je provesti dulje vrijeme plešući druge jednostavnije plesove prije nego se krene pronicati u tajne paso doblea.

Jive

Dana 26.03.1926. prvi je put svoja vrata otvorila moderna plesna dvorana Savoy u New Yorku. Njezino otvaranje bilo je trenutačni uspjeh i privuklo je u grad većinu najboljih plesača sa čitave istočne obale SAD-a. Dominantan glazbeni žanr bio je Swinging Jazz.

Jedne večeri 1927., neposredno nakon što je Charles "Lindy" Lindbergh prvi preletio Atlantik, lokalni njujorški plesni entuzijast poznat kao ''Shorty George'' Snowden promatrao je nekolicinu parova kako plešu. Kad ga je jedan novinar upitao koji ples ti parovi izvode on ga je u šali i potaknut novinskim naslovom informirao da se radi o plesu Lindy Hop.

Jive (izgovara se džajv) je nastao postupno kao mješavina Lindy Hopa, Jitterbuga, Lindyija, East Coast Swinga i West Coast Swinga, a prvi je put donesen u Englesku za vrijeme Drugog svjetskog rata gdje je kasnije evoluirao u natjecateljski sportski latinsko-američki ples, a predstavlja i izravnu preteču Rock'n'Rolla. Njegova pojava značajno je promijenila sliku o plesu i učinila ga uzbudljivijim i bezbrižnijim.

Merengue

Merengue je nacionalni ples Dominikanske Republike, malene otočne države u Karipskom arhipelagu. Legenda o njegovom nastanku kaže da su crni robovi, okovani lancima jedni uz druge, bili prisiljeni vući jednu nogu za sobom dok su u poljima sjekli šećernu trsku na ritam bubnja. Moguće je i da je ples svoje ime dobio po vrsti tradicionalnih laganih i kremastih slatkiša koji su se pravili od šećera i bjelanjaka.
Merengue nije prisutan samo u Dominikanskoj Republici već i širom cijele Latinske Amerike budući da se radi o jednostavnom, razigranom i vrlo zabavnom plesu.

Glazba na koje se pleše je vesela i poticajna te često u stihovima sadrži šale i pošalice na španjolskom jeziku.

Merengue predstavlja izvrstan način da se početnik krene upoznavati sa karakterističnim kubanskim pokretom (cuban motion) koji se koristi u svim latinskoameričkim plesovima.

Salsa

Većina ljudi salsu povezuje s Kubom. To je istina, ali samo jednim dijelom. Naime, riječ salsa na španjolskom jeziku znači umak, a svaki umak podrazumijeva mnoštvo sastojaka. Tako je i karipska salsa spoj različitih vrsta glazbe i utjecaja. Na prvome mjestu utjecaja nalazi se svakako kubanski ritam són, nastao u istočnoj provinciji Oriente početkom dvadesetog stoljeća. Od samoga početka són je bio spoj španjolskih korijena odnosno trubadurske glazbe i afro-kubanskih elemenata, a od dvadesetih godina 20. stoljeća do danas može ga se prepoznati u većini salsa pjesama (koje Kubanci zovu són ili guaracha).

Mambo, koji je i sam utemeljen na osnovnom plesnom koraku sóna, većina znalaca smatra najbližim prethodnikom moderne salse. Iako joj je mambo možda najbliži rođak, salsa sadrži i utjecaje mnogih drugih ritmova Latinske Amerike među kojima se nalaze: kubanski guaguancó, rumba, boogaloo, pachanga i guaracha; portorikanske bomba i plena.

Plesni koraci koji se danas plešu na salsa glazbu dolaze više-manje iz sóna, ali su na njih snažan utjecaj imali i ostali kubanski plesovi - mambo, cha-cha-cha, guaracha, changüí, palo monte, rumba, abakuá, comparsa i mozambique.

Pojam salsa počeo se koristiti tek sedamdesetih godina prošlog stoljeća u New Yorku kada su tamošnji brojni Latinoamerikanci otpočeli snažnije kroz glazbu propagirati svoj kulturni identitet.

Mambo

Mambo je nastao na Kubi u naseljima doseljenika sa susjednog otoka Haitija. Riječ mambo na Haitiju označava svećenicu voodoo religije koja je široko ukorijenjena u tradiciji tog otoka. Te žene su u ruralnim crnačkim sredinama te trenutno najsiromašnije zemlje zapadne hemisfere imale ulogu liječnica, duhovnih savjetnica, egzorcista i proročica.
Mambo je kao ples postao popularan u 40-im godinama 20. stoljeća. Spajanjem sjevernoameričkog Swinga i kubanske glazbe nastao je ovaj fascinantni ritam kojeg je pojava potakla stvaranje još jednog senzacionalnog novog plesa pod imenom MAMBO.
Ocem mamba smatra se stanoviti Kubanac Perez Prado koji ga je prvi počeo izvoditi 1943. u La Tropicani, najpopularnijem noćnom klubu u Havani. Nakon njega slavu mamba proširili su ostali veliki latin-jazz glazbenici poput Tita Puentea, Xaviera Cugata, Machita, Pupija Campa i Tita Rodrigueza. Mambo je ples u kojem je moguće pronaći elemente tradicionalnih afričkih i kubanskih plesova, jazz-dancea, hip-hopa pa čak i baleta.

Budući da je izvorni mambo bio naglašeno akrobatski ples morao je biti pojednostavljen kako bi ga se populariziralo. Nova modificirana verzija mamba predstavljena je uskoro javnosti u plesnim studijima, hotelskim plesnim dvoranama i noćnim klubovima New Yorka i Miamija. Zagrižene plesače mamba tada se u žargonu nazivalo imenom MAMBONICKS.

Mambo-manija nije potrajala dugo i danas mambo uglavnom plešu napredniji plesači. Plesni učitelji diljem svijeta slažu se da je mambo jedan od najtežih plesova. Cha-cha-cha je nastao upravo kao rezultat pokušaja plesnih majstora da pojednostave mambo i time ga dodatno populariziraju.
Nedavno je mambo doživio svoju renesansu zbog velikog broja igranih filmova u kojima se ovaj ples izvodi, a također i zbog čovjeka po imenu Eddie Torres. Eddie je njujorški profesionalni plesač i mambo fanatik koji je pokrenuo kampanju kojoj je cilj da mambo ponovno zavlada plesnim dvoranama diljem svijeta. Postao je glavni promotor ovog plesnog stila, postojano si izgrađujući svoju reputaciju plesača, instruktora i koreografa. Javnost mu je zbog toga pridjenula nadimak ''Mambo kralj latino plesova''. On je bio odlučan da ponovno upozna plesače s autentičnim stilom mambo plesa koji je ipak u malo modificiranom izdanju u 90-im godinama ponovno postao popularan pod imenom SALSA.

Od nedavnih mambo diskografskih izdanja vrijedi izdvojiti pjesme poput ''Mambo Italiano'', ''Papa Loves Mambo'', ''Mambo No.5'', ''I Saw Mommy Do The Mambo'' i ''They Were Doin' The Mambo''.

Fantastični CD objavljen pod imenom ''Dance City'' na kojem mambo skladbe izvode Hernandez & The Mambo Kings Orchestra jedno je od najboljih izdanja u posljednjih nekoliko godina koje vjerno dočarava duh vremena kada su Tito Puente i Tito Rodriguez ''drmali'' glazbenom scenom.
Mnogi ljudi smatraju da je mambo vrlo brz ples, no on je u svojoj suštini spor i precizan ples koji ne zahtjeva mnogo kretanja kroz prostor.

Bachata

Bachata je plesni ritam porijeklom iz Dominikanske Republike. Smatra se hibridom ritmičnog bolera na kojeg su jak utjecaj ostavili afrički glazbeni elementi i drugi plesni stilovi poput dominikanskog merenguea, kubanskog sona i cha-cha-cha te argentinskog tanga.

Sve do nedavno, bachata je smatrana glazbom siromašnih slojeva dominikanskog društva i nazivana glazbom za ogorčene i nesretne ljude (música de amargados). Merengue je čitavo vrijeme bio neprikosnoveni vladar medijskog prostora, a bachatu se moglo čuti tek na nekim lokalnim radio stanicama. Do promjene trenda došlo je tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća uslijed nagle ekspanzije broja medija masovne komunikacije i jačanja turističke industrije u Dominikani.
Promociji bachate su tijekom devedesetih godina umnogome pomogli glazbenici poput Juana Luisa Guerre i Víctora Víctora koji su svojim skladbama utjecali na promjenu imidža bachate kao glazbe siromašnih slojeva i učinili ju općepopularnom kako u Dominikani tako i širom čitave Latinske Amerike.

1992. Juan Luis Guerra je osvojio Grammy za svoj album Bachata Rosa, čime je ovaj glazbeni stil doživio svoje prvo međunarodno priznanje.

Bachata je postala globalno popularnom 2006. godine nakon što je njujorški latino bend La Aventura, porijeklom iz Dominikanske republike svojim single hitom Obsesión poharao svjetske top liste i na vrhu istih se zadržao popriličan broj tjedana.

Istodobno je značajno porastao i interes svjetske plesne scene za bachata ritam i plesne korake. Bachata se pleše u otvorenom i zatvorenom držanju ovisno o ambijentu i raspoloženju plesnog para. Kao i u merengueu, struktura tradicionalnih bachata koraka je prilično jednostavna, okreti se ne izvode često, a vizualno atraktivne plesne figure posuđuju se iz drugih plesnih stilova i nisu karakteristične za bachatu.

Rock'n'Roll

Glazbeni stil i ples koji se izvodi na rock'n'roll glazbu. Doživio je najveći razvoj s razvojem boogie-woogie muzike. Kao društveni ples se prvi puta pojavio 1957., pod različitim plesnim imenima. Korijene ima u boogie-woogieu i jiveu. Procvat je doživio razvojem r'n'r muzike, koja ulazi na svjetske top-ljestvice 1955. g. pjesmom "Rock Around The Clock" autora Billa Haleyja. U plesnom smislu razlikujemo mnogobrojne varijante r'n'r-a, od tzv. "salonskog", kojeg će bez problema otplesati i dame u visokim petama, preko raznih varijanti sa zahtjevnijim koracima, a nerijetko i poluakrobatskim elementima, pa do akrobatskog r'n'r, koji je - zbog načina treniranja, te potrebe velike tjelesne pripremljenosti - i službeno priznat kao sport.

Discofox

Discofox je društveni ples nastao sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Europi s ciljem da se dokine praksa solo plesanja na tada i sada iznimno popularnu disco glazbu.

Kreacijom discofoxa europski su plesni parovi dobili alat koji im je nedostajao. Ples je uvelike bio inspiriran legendarnim filmom "Groznica subotnje večeri" s nezaboravnim Johnom Travoltom u glavnoj ulozi. U različitim državama discofox je poznat pod nizom imena poput: Disco Hustle, Swing Fox, Disco Swing, Rock Fox.
Plesne figure discofoxa nastale su adaptacijom figura iz plesnih stilova poput foxtrotta, swinga, salse i mnogih drugih na jednostavni osnovni korak discofoxa. U posljednje vrijeme nastale su raznorazne interesantne plesne fuzije poput Sals-Discofoxa i Disco Cha.

Discofox se može plesati na široki raspon glazbenih stilova: 70's Disco, 80's Italo-Disco, Discopolo, Techno i Pop. Tempo glazbe može uvelike varirati.

Posljednjih 20 godina discofox se pleše uglavnom na pop glazbu. To je brz i okretan ples, gdje se plesačica puno okreće dok je partner vodi prema sebi ili od sebe, uz razne nagibe. Ples je po karakteru više-manje stacionaran, ali se vještiji plesni parovi mogu bez poteškoća kretati čitavim plesnim podijem. Među brojnim atraktivnim figurama discofoxa nalaze se atraktivna pletenja ruku, spinovi, izbačaji, hvatanja, poze i akrobatske linije.

Discofox se može plesati na više varijanti taktova, a osnovni korak može imati tri ili četiri pokreta.